R E C E N Z I J E A L B U M A
Beogradski bend svojim je prošlogodišnjim albumom skrenuo pozornost na sebe kao zanimljiv bend koji je teško stilski svrstati u neku od ladica ali ima velik autorski potencijal.
Bend postoji od 2008. godine, ali zbog česte izmjene članova kao pravi bend počeli su funkcionirati sredinom 2009. Čine ga Aleksandar Kovačević (vokal, gitara), Dušan Jevtić (gitara), Dragan Bogdanović (bas gitara) i Borko Stojačić (bubnjevi), ekipa koja nisu klinci već imaju dugogodišnje iskustvo sviranja i nastupanja s drugim bendovima.
Svoj su debi album snimali tijekom listopada i studenog prošle godine na tri različite lokacije: studio „Decibel“ (bubanj), studio „Ja“ (bas, gitare i vokali) i studio „Pećani Art“ (vokali i gitare). Na albumu su kao back vokalistice gostovale Maja Kovačević i Anita Iličić, kantautorica iz Kikinde koju sam imao priliku gledati prije nekoliko mjeseci u osječkom klubu Oxygene s bendom ArHai, a tada je u razgovoru ugodnom najavila da planira nastupati s pratećim bendom koji će činiti upravo Mozaičari. Album je producirao pjevač Aleksandar sa Željkom Zdravkovićem, a Aleksandar je ujedno i glavni autor tekstova, glazbe i aranžmana u bendu. Album je objavljen za online etiketu muzičkog magazina RockSvirke kao fizičko i online izdanje koje se može besplatno skinuti s njihovog sajta (http://www.rocksvirke.com/download/bulevarvodenihmozaika).
Na 14 pjesama ovog albuma (12 normalnih plus dvije „nenormalne“, odnosno bonus pjesme ) u ukupnom trajanju od nešto ispod sat vremena BVM predstavili su se kao ozbiljan bend čiji je zvuk teško šablonski svrstati u neku od ladica; to je kombinacija melodičnog guitar popa i progresivnog rocka s uplivima bluesa, jazza i drugih glazbenih žanrova, što uklopljeno u zanimljive aranžmane čini uhuugodnu kombinaciju. Album je podijeljen po principu toplo-hladno: brže pjesme smjenjuju se s onim laganijima, energija se smjenjuje s nostalgijom i melankolijom.
Ipak, ono što bih najviše izdvojio kod ovog benda su tekstovi. Ovo je jedan od onih albuma koji se može u potpunosti „degustirati“ tek uz pažljivo preslušavanje i glazbe i lirike (i šteta je što tekstovi nisu otiskani na asketski skromnom omotu CD-a, vjerojatno zato jer nije bilo para). Aleksandar kao glavni tekstopisac i suradnici-tekstopisci Saša Marković i Dragan Stanojlović napravili su gotovo konceptualni album u kome se propituje mjesto pojedinca u društvu koje ga okružuje. Što je tu novo, pitat će sad netko, angažiranih izvođača imamo na desetine? Istina, ali od prve do posljednje pjesme kroz ovaj se album provlači jedna mračna crta beznađa, pesimizma i dubokog nezadovoljstva svijetom oko sebe. Poetske refleksije na stanje svijesti pojedinca preklapaju se s dobro oslikanim slikama iz svakodnevnog života (ljudi koji stoje u redu za kruh) i efektnim metaforama („otvaraju se okna starih rudnika“ iz singla „Vi“) ili „sobe za duhove“ iz uvodne „Asasin“ koja je i jedna od najboljih na albumu baš zbog kontrasta između vesele pop melodije i mračnog teksta.
Taj kontrast duboko introspektivnih tekstova i klasičnog rock instrumentarija podjednako dobro funkcionira i u bržim pjesmama („Kamen“, „Loša diktatura“ koja ima u sebi nešto natruha stare dobre Azre ili “Crna” s odličnom međuigrom Aleksandrovog vokala s glasovima gošći Anite i Maje) ali i u laganijim momentima gdje bih posebno izdvojio prekrasnu uspavanku „Jutro“ koja je baš skrojena za plačipičke poput mene, s nebeski lijepim refrenom i fićukanjem u uvodu i outrou te nježnim prebiranjem po akustari – ma, milina jedna! Treba izdvojiti i pjesmu „Bol“, jednu od najmračnijih i najtežih na albumu, u koju se sjajno uklopio Anitin back vokal, gotovo poput petog instrumenta, te jazzy laganicu „Ručak u boci“.
Moglo bi se i ovom albumu naći zamjerki, od bezličnih „Ti više nisi kao pre“ ili „Preko puta“ koje su, da se mene pita, slobodno mogle završiti u recycle binu, a imam i primjedbi na presirovu produkciju koja kao da nije dopustila pjesmama da još više prodišu i da se razmašu (nije sramota koristiti i druge isntrumente kako bi pjesme dobile na izražajnosti), ali gledano u globalu prvijenac ovih Beograđana je kompaktna cjelina za koju je pitanje koliko će se uspjeti nametnuti na današnjem suženom rock tržištu. Unatoč neospornoj kvaliteti pjesama, BVM su jednostavno prehermetičan bend za šire narodne mase, ali ako ste avanturistički raspoloženi i spremni proniknuti duboko u dušu još jedne izmučene duše, ovaj album će vam ponuditi mnogo zanimljivih momenata.
Ocjena: 4 vodena mozaika
Hadžo, izgubljen u bulevaru sumraka
http://www.zlihadzo.com/2013/09/04/bulevar-vodenih-mozaika-bulevar-vodenih-mozaika-rocksvirke-2012/
Rock je oduvijek služio i kao sredstvo refleksije vlastitog bitka, ali i društvenih okolnosti. To možemo uzeti i kao polaznu točku pri sagledanju albuma prvijenca ovih Beograđana. Kroz ukupno četrnaest pjesama, od kojih su dvije posljednje bonusi, oni uz dobro sročeni i slikoviti rječnik pružaju opsežan uvid u svoja stajališta, kao i u širem smislu situaciju kakvu zatječu oko sebe. Koristeći se transgeneracijskim formatom melodičnog (pop-) rocka, njihov slatkotonalni, a pomalo i retro stil nema pretenziju otkrivanja i uvođenja nečega novog, ali sasvim svrsishodno pokriva sve potrebe da ovaj album učini lakoslušljivim i nadasve uspjelim prvijencem. Iako su sami fundamenti njihove glazbe sliveni u sasvim realističnim pogledima na opću pesimističnu stvarnost u kojoj se nalaze kao individue, ali i koja ih okružuje kao dijelove šireg društva, njihove pjesme imaju vrlo primjetnu optimističnu notu. Ona dolazi iz drugog plana i služi kao ravnoteža često omračnim zvučnim aranžmanima, s kojima opet impliciraju na spomenutu realnu percepciju stvarnosti. Drugim riječima, radi se o zaokruženim pričama iskusnih muzičara s jasnim čovjekoljubivim ciljevima.
Zdravorazumni kritični stav nasuprot iskrivljenim dogmama, ali i iz njih prouzročenim samozabludama se ističe kao centralna tematika ovog albuma. Pri tome su na svom prvijencu raspodijelili po snazi skoro jednake sile melankolije, nostalgije i energičnosti. Inače po samom konceptu ovaj album ne bi odskakao od standardnog prosjeka, ali fino izgrađeni aranžmani s dvjema gošćama kao pomoćnim vokalima, upareno sa zanimljivim tekstovima ga izdvajaju iz gore spomenutog ranga. Premda se jedna ili druga čine suvišnim, ove pjesme daju naslutiti da iza njih stoji poduži proces nastajanja. Jedan od nekoliko vrhunaca svoje kako skladateljske tako i tekstualne kvalitete ovaj četveročlani sastav doseže odmah u uvodnoj "Assasin", gdje u slatkom i melodičnom pop-rock ozvučju i pomoću simboličkog konstrukta - 'sobe za duhove', oslikavaju duševnu izgubljenost isto tako "izgubljene generacije". Osjećaj nepripadanja i izmještenosti od s druge strane kronično oboljelog društva, čiji afekti su ostavili neizbrisivi trag i na dotičnom pojedincu, koji se ipak bori koliko toliko zadržati ili sačuvati vlastiti integritet je glavna crta ovih pjesama. Imalo to društveno-kritični prioritet kao u najudarnijim "Loša diktatura" i bonus tracku "Vi", ili pak subjektivni u "Crna" ili "Ti više nisi kao pre" - pomoću hladnokrvnog ustanovljenja činjeničnog stanja se ujedno pokušava pronaći i mogući izlaz ili rješenje. Iako među slabijim dijelovima albuma, sjetne melankolije pjesama kao "Ručak u boci" ili "Haos" se osjećaju čisto kao proizvod te unutarnje borbe, a u ovoj drugoj se kao nezadovoljstvo nastalim prilikama simbolično spominju 'tablete protiv razmišljanja'. Nasuprot opisane turobnosti, koja kulminira u pjesmi "Bol", ovi Beograđani prezentiraju svoju melodičnu i više energičnu stranu primjerice u najzabavnijoj "Opasno normalan", te ritmičnoj "Kamen". Čime uvode potrebnu punoću u cijeli album i tjeraju na gledanje kroz prste oko mogućih uspoređenja. A onima koji vole iskren i jednostavan rock su isporučili solidan album za češća preslušavanja.
Ocjena albuma [1-10]: 7
Z. Marković // 17/12/2012
http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=15617
Ono što će vam prvo skrenuti pažnju na ovaj bend jesu tekstovi, koji su izuzetno zanimljivi i sa odličnim rock aranžmanima čine jednu kompaktnu celinu, koja će uspeti da dopre do retkih, pošto Bulevar Vodenih Mozaika nije bend za svakoga.
Pre nego što sam slušao ovaj album benda BULEVAR VODENIH MOZAIKA imao sam priliku da se sa njihovom muzikom upoznam putem live nastupa. Već tada sam imao kristalno jasnu sliku da se ovde radi o bendu koji uživa u muzici koju svira, a to im ne možete osporiti ni posle preslušavanja albuma prvenca koji nosi ime benda.
Ono što će vam prvo skrenuti pažnju na ovaj bend jesu tekstovi, koji su izuzetno zanimljivi i sa odličnim rock aranžmanima čine jednu kompaktnu celinu, koja će uspeti da dopre do retkih, pošto Bulevar Vodenih Mozaika nije bend za svakoga. Muzika se može okarakterisati kao sjajna mešavina prog rock i pop muzike, što u opšte nije loša kombinacija, ako se to uradi na pravi način.
Klasična rock četvorka donosi odlične numere kao što su "Kamen", "Loša diktatura","Opasno normalan", a posebnu čar ima numera "Crna" gde glasovi gošći Anite Iličić i Maje Kovačević daju posebnu atmosferu. Bend se sjajno snalazi kako u bržim, tako i u pesmama laganijeg tempa "Deja Vu", "Bol" i "Jutro". Album je prepun sjajnih momenata da mi je izuzetno krivo što produkcija nije urađena na bolji način, ali i ovako sirova daje posebnu čar koja bi možda bila ubijena skupljom produkcijom.
Oni koji vole heavy zvuk verujem da će ovo izdanje olako preleteti, ako u opšte i dođu do njega, ali posle nebrojenog preslušavanja istog, toplo savetujem da mu da te šansu. Verujte mi, Bulevar Vodenih Mozaika je više heavy od polovine bendova na našoj metal sceni.
Autor: Marko Ristić
Ocena: 7/10
http://nocturnemagazine.net/recenzije/1409/bulevar-vodenih-mozaika-bulevar-vodenih-mozaika
Album beogradskog benda Bulevar vodenih mozaika je suviše dugo čekao na recenziju. Na besplatan download stavljen je krajem prošle godine, i u nekoliko navrata preslušavala sam album, i svaki put sam ga “svarila” potpuno drugačije.
Ovo je njihov album prvenac koji se simbolično zove “Bulevar vodenih mozaika”. Sniman je na tri lokacije, studio Decibel (bubanj), studio Ja (bas, gitare i vokali) i studio Pećani Art(vokali i gitare) a kao gosće na albumu, u svojstvu vokala, pojavljuju se Anita Iličić i Maja Kovačević.
Sa priličnim uplivom pop zvuka, na prvo slušanje album mi je delovao pomalo melanholično, ali kako sam ga više preslušavala, u raznim emotivnim stanjima, sve više mi se dopadao. Na njemu se nalazi 14 pesama a one koje bih izdvojila i koje su ostavile najjači utisak na mene su “Loša diktatura”, “Preko puta”, “Ruke pune leda”, “Bol”, već poznata “Vi” kojom su najavili ovaj album, i kao ubedljivo najbliža mom senzabilitetu pesma “Crna” u kojoj se kao gostujući vokali pojavljuju glasovi Anite Iličić i Maje Kovačević. Slušajući ovu pesmu, ma koliko vokal Aleksandra Kovačevića bio sepcifičan i donekle zaštitni znak ovog benda, učinilo mi se da im fali upravo tih, pratećih ženskih vokala kojim bi većina njihovih pesama dobila jednu potpuno novu dimenziju.
Nezahvalno je odvojiti tekstove koji su toliko dubokoumni, s porukom i potpuno se mogu svrstati u umetnička dela, od sjajnih melodija i aranžmana. Ovaj album je jedna potpuna celina. Ali kako nije komercijalizovan, ne žalost ostaće nedovoljno nepromovisan. Prošlo je skoro godinu dana od izdavanja, a Bulevar vodenih mozaika je i dalje jako slabo zastupljen u medijima. Da li su za to krivi oni, ili mediji (što bih pre rekla), ne znam, ali znam da je velika šteta što makar neke od ovih pesama nisu pronašle put ka širem auditorijumu.
Konačan utisak celog albuma najkraće opisan bi bio: neobičan, aranžmanski i tekstualno veoma kvalitetan, ali ipak mu malo fali da bude odličan. Jedno je sigurno, ovaj album je nešto što oni zapravo jesu. Opušteni, zaljubljeni u muziku, neopterećeni komercijalom, i zbog svega toga Bulevar vodenih mozaika se prilično razlikuje od svega što se danas nudi na našoj rock sceni.
Andrea Magazin
http://remixpress.com/bulevar-vodenih-mozaika-bulevar-vodenih-mozaika-recenzija/
Ovo je njihov album prvenac koji se simbolično zove “Bulevar vodenih mozaika”. Sniman je na tri lokacije, studio Decibel (bubanj), studio Ja (bas, gitare i vokali) i studio Pećani Art(vokali i gitare) a kao gosće na albumu, u svojstvu vokala, pojavljuju se Anita Iličić i Maja Kovačević.
Sa priličnim uplivom pop zvuka, na prvo slušanje album mi je delovao pomalo melanholično, ali kako sam ga više preslušavala, u raznim emotivnim stanjima, sve više mi se dopadao. Na njemu se nalazi 14 pesama a one koje bih izdvojila i koje su ostavile najjači utisak na mene su “Loša diktatura”, “Preko puta”, “Ruke pune leda”, “Bol”, već poznata “Vi” kojom su najavili ovaj album, i kao ubedljivo najbliža mom senzabilitetu pesma “Crna” u kojoj se kao gostujući vokali pojavljuju glasovi Anite Iličić i Maje Kovačević. Slušajući ovu pesmu, ma koliko vokal Aleksandra Kovačevića bio sepcifičan i donekle zaštitni znak ovog benda, učinilo mi se da im fali upravo tih, pratećih ženskih vokala kojim bi većina njihovih pesama dobila jednu potpuno novu dimenziju.
Nezahvalno je odvojiti tekstove koji su toliko dubokoumni, s porukom i potpuno se mogu svrstati u umetnička dela, od sjajnih melodija i aranžmana. Ovaj album je jedna potpuna celina. Ali kako nije komercijalizovan, ne žalost ostaće nedovoljno nepromovisan. Prošlo je skoro godinu dana od izdavanja, a Bulevar vodenih mozaika je i dalje jako slabo zastupljen u medijima. Da li su za to krivi oni, ili mediji (što bih pre rekla), ne znam, ali znam da je velika šteta što makar neke od ovih pesama nisu pronašle put ka širem auditorijumu.
Konačan utisak celog albuma najkraće opisan bi bio: neobičan, aranžmanski i tekstualno veoma kvalitetan, ali ipak mu malo fali da bude odličan. Jedno je sigurno, ovaj album je nešto što oni zapravo jesu. Opušteni, zaljubljeni u muziku, neopterećeni komercijalom, i zbog svega toga Bulevar vodenih mozaika se prilično razlikuje od svega što se danas nudi na našoj rock sceni.
Andrea Magazin
http://remixpress.com/bulevar-vodenih-mozaika-bulevar-vodenih-mozaika-recenzija/